Filozofija palanke

“In a consumer society there are inevitably two kinds of slaves: the prisoners of addiction and the prisoners of envy”

24.01.2009.

Weltshmertz ili kako smo se odrekli svoje boli!

Napokon sam spremna da pišem o Weltshmertzu, svjetskoj boli, onoj tuzi koju uslovljava suosjećanje za drugog i svijest da je taj drugi, pa samim tim i ja sam, u dobokoj krizi, svijest o povezanosti između mene i drugog. Weltshmertz kao koncept inicijalno definira filozofiju romantizma, skrojen je od strane njemačkog autora Jean Paula, a odnosi se, u prvobitnom svom značenju, na svijest o nesposobnosti fizičkog i materijalnog svijeta da zadovolji prohtjeve duha. Danas, on predstavlja spoznaju čovjeka o surovosti i nedostatnosti socijalne realnosti, a na naše prostore (bivše naše i one kojih smo se odrekli), dolazi kao obnovljena svijest osamdesetih i devedesetih godina dvadesetog vijeka u radu čitave jedne generacije umjetnika, od Mladenovića do Štulića. Iako djeca generala ili dobrostojećih funkcionera bivšeg sistema, ovaj vrhunsko kvalitetni podmladak, mahom produkt međunacionalnih brakova i možda ono najkvalitetnije što je bivša Jugoslavija uspjela da porodi, je premda, ili možda baš zato što je stasao na rigidnim normama i političkim demagogijama indoktrinirajućeg sistema, iznjedrio kreativnost i stvaralačku inspiraciju koja je do tada za naše prostore bila nepoznata. Zadržavajući onu disciplinu i radne navike koje je diktirala tadašnja partija u godinama njihova odrastnja, osim kreativnosti i vrhunskih ideja, dotični nostalgičari su postali i vrhunski izvođači, postavljajući time standard muzičke scene koji nikada više nije dosegnut, a sve to isključivo na osnovu ljudske boli, na osnovu empatije za svijet oko sebe.

 

Kao mala, voljela sam bol. Ne onu mazohističku bol koja se hrani samom sobom, niti onu fizičku koja sputava. Dragocjenom sam držala jedino onu iskonsku melanholiju, onu bol koja dolazi uvijek kada se biće mijenja i koja, u samom suočenju sa sopstvenim karakteristikama neminovno donosi rast i duhovni razvoj; bol koja je imanentna. Nošena takvom boli postajala sam daleko kreativnija. Bol je postajala moj pokretač, činila je da svaki moj atom osjeti ono što sedentarna pasivnost neumitno ubija: činjenicu da sam živa i da živjeti volim. Zato sam slavila svoju bol, doživljavala sam je prirodnim dijelom sebe. Voljela sam i suze, klizeće na svom obrazu; voljela sam da ih ližem, i tuđe također. Kako sam se samo hranila svojom boli, kako me orgazmično ispunjavala. Kako sam plemenitija i čišća postajala, njome ispovijeđena. Kako me razrješavalo straha samo to priznanje, sama ta rečenica izgovorena glasno: "Boli me"! Kako je optimalno funkcionalna svaka iskrena reakcija. Nedvojbeno, istina oslobađa. Moja bol porađala je gromade. Porađala je patuljke i titane, svjetove neznane i neistražene, postajala mojom vodiljom i mojim vidom, mojim pogledom u budućnost. Rješavala me gorčine, uvijek. Nakon suza uvijek dolazi oprost, želudac se čisti od kiseline. Bol je oduvijek bila moj saveznik, bol koja čisti, bol koja gradi, bol koja ruši i porađa. I, dok promatram beskonačne redove besposlenih ljudi koji svakodnevno simuliraju da rade, simuliraju da vole, simuliraju da im je bitno, da žive, dok se pored njih dešavaju kataklizme i strahote najsurovijeg među vijekovima, koji prolaze indiferentni za sve teškoće svijeta, "minding their own business", ne mogu da se ne zapitam: gdje je nestala naša bol, naš Weltshmertz? Kada nam je postalo svejedno?

 

I uistinu, iščezla je svjetska tuga. Izgubila se negdje na pola puta između izbora nemogućih: između Loreala i Swarckopfa, Adidasa i NIkea, negdje duboko u iluziji o beskonačnim opcijama koje nam hrane ego i izgladnjuju duh, nalazimo se, postmoderni degenerici, svemoćno, konačno i beskrajno tupi, lišeni trunke razumijevanja za sebe ili bilo koga drugog. Pri najmanjoj naznaci da bi se u našoj okolini moglo desiti kakvo zlo, spremni smo da se sklonimo u stranu, brzinom svjetlosti da bi spasli svoj konformizam, da nas tuđa bol ne bi uprljala ili probudila iz moralne korumpiranosti i idiotizima svakodnevnice. Za ljubav i dobru volju prikopčavamo se na ekransku matricu koja moždanu aktivnost svodi na minimum, kao loša droga, sami se ufiksavamo svakodnevnom dozom gluposti, nikada u stanju da postavimo jedno osnovno pitanje: Sa koje smo strane ekrana? Oni koji promatraju ili oni koji su promatrani? Oni koji osmišljavaju ili oni koji su osmišljeni? Svjesno se zaglupljujemo, time postajući savršeni podanici za sve svjetske ideologije, religije i kultove.

 

Tako se svako od nas može optužiti da je postao ubicom svoje boli, onog najiskrenijeg i najljudskijeg priznanja da je život težak i da mora da boli, ali da je ta bol upravo ono što nas čini ljudskim bićima, možda i više nego sreća. Uostalom, kako prepoznati sreću, bez boli sa kojom bi je mogli uporediti? Odrekli smo se tuge u korist jednokratnih zadovoljstava, stvarnosti u korist reality showa, duboko zavaljeni u naše mekane sofe, naše masažne naslonjače, vođeni uvijek i u svemu samo dosadom i potragom za još konfora, za šarenijim bojama, za začinjenijom  hranom, za svim onim što nam otupljuje svijest i paralizira čula. Mrsko nam je postalo prošetati.

 

I kakvu onda budućnost očekujemo mi, koji bi najrađe naprosto legli i pustili da nas intravenozno hrane, samo da ne bi morali ustajati da spravimo sebi nešto. Kakvo nas licemjerje vodi da kritikujemo druge, mi koji smo od lijenosti napravili umjetnost, pa se tako "futavština", koja nije ništa do otaljavanje posla iz razloga iste te lijenosti, slavi kao talenat i kao umjetnost..naslijeđe kreativnosti i šarma istoka. Zato nam i jeste svejedno kada prolazimo pored unesrećenih. Zato se pravimo da ih ne vidimo; pravimo se da gledamo, ali oči su nam zatvorene. U ovom jedinom životu, u ovoj jednoj jedinoj šansi da od sebe napravimo ljude, mi postajemo celulitni, parazitarni izgovori za bića, mrtva težina, vječno lišena svake odgovornosti za svijet koji krojimo sami, svojim neučešćem, poput razmažene djece koja od imaginarnih roditelja čekaju da im zadovolje potrebe. Zato smo se odrekli  boli, da nas ne bi ometala u opsesivnoj konzumaciji onoga što je nam je nepotrebno i što nas truje, a odricanjem boli, odrekli smo se i sreće...odrekli smo se, zapravo, sebe samih!

Filozofija palanke


Zigeunerweisen, Anne Sophie Mutter

DUH PALANKE
1. DUH PALANKE DUH JE KOLEKTIVIZMA. ISKUSTVO PALANKE U SVOJOJ SUŠTINI JE PLEMENSKO ISKUSTVO.

2. DUH PALANKE JE MITOMANSKI. KROZ MIT, PALANAČKI DUH, ZAČET U NEPISMENOSTI I NJOME VJEČNO OBILJEŽEN, PRENOSI SETOVE PLEMENSKIH STEREOTIPA NA DOLAZEĆE GENERACIJE.

3. DUH PALANKE DUH JE ZATVORENOG, IZOLOVANOG DRUŠTVA KOJE SE NE RAZVIJA. STAGNACIJA JE U OSNOVI PALANAČKOG DUHA. DUH PALANKE SUŠTINSKI JE SUPROTAN FILOZOFIJI RAZVOJA.

4. LIJENOST JE OSNOVNO STANJE I ULTIMATIVNI CILJ PALANAČKOG DUHA.

5. DUH PALANKE OPSTAJE NA PRINCIPU MASOVNOG ISMIJAVANJA SVEGA ONOGA ŠTO SE OD OSNOVNOG PALANAČKOG STEREOTIPA RAZLIKUJE.

6. DUH PALANKE U OSNOVI JE PORNOGRAFSKI I UŽIVA DA SE SLUŽI MASNIM HUMOROM, PREMDA SEKSUALNOST JAVNO OSUĐUJE.

7. DUH PALANKE MANIJAČKI JE EGOCENTRIČAN, A SEBE SMATRA APSOLUTNO NADREĐENIM SVIM OSTALIM EGZISTENCIJALNIM OBLICIMA. U OSNOVI OVE MANIJE ZAPRAVO LEŽI AKUTNI MANJAK SAMOPOUZDANJA I IZVRNUTA SLIKA O SOPSTVENIM SPOSOBNOSTIMA. U SVRHU ODBRANE NAPADNUTOG EGA DUH PALANKE ODOBRAVA I PROMOVIRA AGRESIJU. AGRESIJA JE JEDNO OD PRIMARNIH STANJA PALANAČKOG DUHA.

8. DUH PALANKE OPERIŠE ISKLJUČIVO SA STEREOTIPIMA KOJE CRPI IZ TRADICIONALIZMA. U OKVIRU OVOG DUHA RODNI STEREOTIPI SE SVODE NA PAR OSNOVNIH KARAKTERISTIKA: PROFIL MUŠKARCA PROFIL JE RATNIKA, HRANITELJA, BRANITELJA ŽENSKE I NACIONALNE ČASTI (U PALANAČKOM SVIJETU ŽENA SE IZJEDNAČUJE SA TERITORIJOM), A PROFIL ŽENE JE ISKLJUČIVO PASIVNI I REPRODUKTIVNI. ŽENA JE PREDSTAVNIK MUŠKARČEVE ČASTI, AKO GA IZNEVJERI, ON OVIM ČINOM POSTAJE DEMASKULINIZIRAN, ODNOSNO UČINJEN IMPOTENTNIM.

9. DUH PALANKE BANALAN JE, SENZACIONALISTIČKI I U OSNOVI NIHILISTIČKI.

10. DUH PALANKE UKORIJENJEN JE I SATKAN U KONTEKSTU SIROMAŠTVA I NEIMAŠTINE, ZATO JE PALANČANIN UVIJEK ULTIMATIVNO MATERIJALISTIČKI ORIJENTISAN. SVE DUHOVNE POTREBE ČOVJEKA ZA NJEGA SU NEPOZNATE. IAKO SE POZIVA NA BOGA, PALANČANIN JE U SVOJOJ SRŽI UVIJEK BEZBOŽNIK.



LAŽNIH VJERNIKA
121953

Powered by Blogger.ba