Filozofija palanke

“In a consumer society there are inevitably two kinds of slaves: the prisoners of addiction and the prisoners of envy”

05.03.2009.

NOVO U APOTEKAMA!!!

Prodor

(mast za napredovanje na društvenoj ljestvici)

Pomašćuje, Priljubljuje, Prijanja!

Svilenkasta na dodir, brzo se upija, učinkovita više godina, čak i do cijelog jednog predsjedničkog mandata!

1 pakovanje sadrži 12 supozitorija (učmarivača)

 

Sastojci: islamicin, srboštiklin, vjerotoksin

 

Nositelj odobrenja za Federaciju BiH: IZ Sarajevo

Proizvođač: Ujedinjeni Brisel

 

Farmakoterapijska skupina: Antihemoroidalije za lokalnu upotrebu

 

Kontraindikacije: Mast ne bi trebali koristiti ljudi bilo kakvih moralnih načela, radi mogućih bolova i osipa.

Trudnoća i dojenje: Možete ga podojiti u svako vrijeme prije ili poslije terapije. Ukoliko ste na ovoj terapiji, sve su prilike da ga već dojite.

Doziranje i način upotrebe: Dva do tri puta dnevno suptilno uplivati u rektalne oblasti osobe željenog  političkog i vjerskog opredjeljenja, a pogodne za apliciranje "Prodora".  Umetnuti se u analni otvor i dobro utrljati. Potom se prilijepiti uz crijevo, uz pomoć tehnike usisavanja/sisanja. Ako u crijevima naiđete na već prilijepljenog kolegu ili suparnika, smjesta ga klistirajte. Prije učmarivanja provjeriti da li su crijeva prazna. Naknadno pražnjenje crijeva moglo bi dovesti do nepoželjnog istresanja svih prilijepljenih učmarivača.

Ovu terapija prigodna je za napredovanje oba spola, mada se primarno prepisuje muškarcima. Za nježniji spol preporučamo novu vrstu mekih vaginalnih kapsula: Serdžada.

Uz obje terapije potrebno je piti mnogo vode i izbjegavati stresne situacije. Poželjno je što više šetnje u zelenilu, a posebice u okolini džamije Kralj Fahd i Rezidencije Islamske zajednice u Sarajevu.

Statistike:

*Čak 75% ispitanika prijavilo je vidljiv napredak na društvenoj ljestvici već u prve dvije sedmice terapije, a čitavih 50% zazuzelo je važne vjerske i političke funkcije već u prvih par mjeseci korištenja "Prodora"

24.01.2009.

Weltshmertz ili kako smo se odrekli svoje boli!

Napokon sam spremna da pišem o Weltshmertzu, svjetskoj boli, onoj tuzi koju uslovljava suosjećanje za drugog i svijest da je taj drugi, pa samim tim i ja sam, u dobokoj krizi, svijest o povezanosti između mene i drugog. Weltshmertz kao koncept inicijalno definira filozofiju romantizma, skrojen je od strane njemačkog autora Jean Paula, a odnosi se, u prvobitnom svom značenju, na svijest o nesposobnosti fizičkog i materijalnog svijeta da zadovolji prohtjeve duha. Danas, on predstavlja spoznaju čovjeka o surovosti i nedostatnosti socijalne realnosti, a na naše prostore (bivše naše i one kojih smo se odrekli), dolazi kao obnovljena svijest osamdesetih i devedesetih godina dvadesetog vijeka u radu čitave jedne generacije umjetnika, od Mladenovića do Štulića. Iako djeca generala ili dobrostojećih funkcionera bivšeg sistema, ovaj vrhunsko kvalitetni podmladak, mahom produkt međunacionalnih brakova i možda ono najkvalitetnije što je bivša Jugoslavija uspjela da porodi, je premda, ili možda baš zato što je stasao na rigidnim normama i političkim demagogijama indoktrinirajućeg sistema, iznjedrio kreativnost i stvaralačku inspiraciju koja je do tada za naše prostore bila nepoznata. Zadržavajući onu disciplinu i radne navike koje je diktirala tadašnja partija u godinama njihova odrastnja, osim kreativnosti i vrhunskih ideja, dotični nostalgičari su postali i vrhunski izvođači, postavljajući time standard muzičke scene koji nikada više nije dosegnut, a sve to isključivo na osnovu ljudske boli, na osnovu empatije za svijet oko sebe.

 

Kao mala, voljela sam bol. Ne onu mazohističku bol koja se hrani samom sobom, niti onu fizičku koja sputava. Dragocjenom sam držala jedino onu iskonsku melanholiju, onu bol koja dolazi uvijek kada se biće mijenja i koja, u samom suočenju sa sopstvenim karakteristikama neminovno donosi rast i duhovni razvoj; bol koja je imanentna. Nošena takvom boli postajala sam daleko kreativnija. Bol je postajala moj pokretač, činila je da svaki moj atom osjeti ono što sedentarna pasivnost neumitno ubija: činjenicu da sam živa i da živjeti volim. Zato sam slavila svoju bol, doživljavala sam je prirodnim dijelom sebe. Voljela sam i suze, klizeće na svom obrazu; voljela sam da ih ližem, i tuđe također. Kako sam se samo hranila svojom boli, kako me orgazmično ispunjavala. Kako sam plemenitija i čišća postajala, njome ispovijeđena. Kako me razrješavalo straha samo to priznanje, sama ta rečenica izgovorena glasno: "Boli me"! Kako je optimalno funkcionalna svaka iskrena reakcija. Nedvojbeno, istina oslobađa. Moja bol porađala je gromade. Porađala je patuljke i titane, svjetove neznane i neistražene, postajala mojom vodiljom i mojim vidom, mojim pogledom u budućnost. Rješavala me gorčine, uvijek. Nakon suza uvijek dolazi oprost, želudac se čisti od kiseline. Bol je oduvijek bila moj saveznik, bol koja čisti, bol koja gradi, bol koja ruši i porađa. I, dok promatram beskonačne redove besposlenih ljudi koji svakodnevno simuliraju da rade, simuliraju da vole, simuliraju da im je bitno, da žive, dok se pored njih dešavaju kataklizme i strahote najsurovijeg među vijekovima, koji prolaze indiferentni za sve teškoće svijeta, "minding their own business", ne mogu da se ne zapitam: gdje je nestala naša bol, naš Weltshmertz? Kada nam je postalo svejedno?

 

I uistinu, iščezla je svjetska tuga. Izgubila se negdje na pola puta između izbora nemogućih: između Loreala i Swarckopfa, Adidasa i NIkea, negdje duboko u iluziji o beskonačnim opcijama koje nam hrane ego i izgladnjuju duh, nalazimo se, postmoderni degenerici, svemoćno, konačno i beskrajno tupi, lišeni trunke razumijevanja za sebe ili bilo koga drugog. Pri najmanjoj naznaci da bi se u našoj okolini moglo desiti kakvo zlo, spremni smo da se sklonimo u stranu, brzinom svjetlosti da bi spasli svoj konformizam, da nas tuđa bol ne bi uprljala ili probudila iz moralne korumpiranosti i idiotizima svakodnevnice. Za ljubav i dobru volju prikopčavamo se na ekransku matricu koja moždanu aktivnost svodi na minimum, kao loša droga, sami se ufiksavamo svakodnevnom dozom gluposti, nikada u stanju da postavimo jedno osnovno pitanje: Sa koje smo strane ekrana? Oni koji promatraju ili oni koji su promatrani? Oni koji osmišljavaju ili oni koji su osmišljeni? Svjesno se zaglupljujemo, time postajući savršeni podanici za sve svjetske ideologije, religije i kultove.

 

Tako se svako od nas može optužiti da je postao ubicom svoje boli, onog najiskrenijeg i najljudskijeg priznanja da je život težak i da mora da boli, ali da je ta bol upravo ono što nas čini ljudskim bićima, možda i više nego sreća. Uostalom, kako prepoznati sreću, bez boli sa kojom bi je mogli uporediti? Odrekli smo se tuge u korist jednokratnih zadovoljstava, stvarnosti u korist reality showa, duboko zavaljeni u naše mekane sofe, naše masažne naslonjače, vođeni uvijek i u svemu samo dosadom i potragom za još konfora, za šarenijim bojama, za začinjenijom  hranom, za svim onim što nam otupljuje svijest i paralizira čula. Mrsko nam je postalo prošetati.

 

I kakvu onda budućnost očekujemo mi, koji bi najrađe naprosto legli i pustili da nas intravenozno hrane, samo da ne bi morali ustajati da spravimo sebi nešto. Kakvo nas licemjerje vodi da kritikujemo druge, mi koji smo od lijenosti napravili umjetnost, pa se tako "futavština", koja nije ništa do otaljavanje posla iz razloga iste te lijenosti, slavi kao talenat i kao umjetnost..naslijeđe kreativnosti i šarma istoka. Zato nam i jeste svejedno kada prolazimo pored unesrećenih. Zato se pravimo da ih ne vidimo; pravimo se da gledamo, ali oči su nam zatvorene. U ovom jedinom životu, u ovoj jednoj jedinoj šansi da od sebe napravimo ljude, mi postajemo celulitni, parazitarni izgovori za bića, mrtva težina, vječno lišena svake odgovornosti za svijet koji krojimo sami, svojim neučešćem, poput razmažene djece koja od imaginarnih roditelja čekaju da im zadovolje potrebe. Zato smo se odrekli  boli, da nas ne bi ometala u opsesivnoj konzumaciji onoga što je nam je nepotrebno i što nas truje, a odricanjem boli, odrekli smo se i sreće...odrekli smo se, zapravo, sebe samih!

07.01.2009.

JO REPAZ!

06.01.2009.

No' Mo' Hjumanz!

21.11.2008.

Kako željeti?

Mislila sam, treba da naučim da želim. Da željom ispunim cijelu sebe..da se željom zacijelim. Mislila sam, treba želja da obuzme cijelu mene, da se u žeji kupam i da me želja preokrene..da mi da sve i uzme sve iz mene. Al svaki put kad zaželjeh nešto jako, to ispade naopako..jer priđoh želji blizu, omirisah je bliže...i gledah je tako u oči, dok žudnja po meni gmiže, i taman kada osjetih da je na dohvat imam i u sebi rastuću slast...tad pružih se duže i duže, dok na brcima rosi se mast, tad pružih se dužinom misli moje cijele... I PAF...tad nestade želje moje i rezultat taj cijeli nakane moje smjele, tlapnje bijahu samo trule i uvele. I svaki put kad se ostvarenju prišunjah, kad me blizini ciju privuku sladostrašća moja i samoljublja moja slatka, ništa ne ostade od moje želje, ni traga od mog zadatka.

 

Ipak, naučih da želim...bićem cijelim. Da u želju svoju ulijem saki svoj atom, da se sa željom svojom saživim svakom minutom...svakim satom. I postigoh odista radost i sreću takvu, da svaka moja želja urodi željenim plodom, da ima žetvu slatku. Pa ipak opet imadoh konsekvencu naopaku.

 

Ove sam zime usnila šal crveni. Zamislila sam i crvenu vunenu kapu, da mi dušu zakoceni. Zaželjela sam jako da me crvena vuna ljubi i šuška, da me od zime spasi, da me sakrije, da si u sivom betonu dam oduška. I svuda sam ga tražila. Pretražila sam sve štandove, pretražila sam sve butike. Pretražila sam i pijace i buvljake, upeglala raju i seljake, pretražila internet i kataloge, fensi shopove i provincijske brloge...i nigdje, nigdje da nađem onaj i onakav kakav sam zamislila sebi bila, da mi se u kovrdže meko upetlja, da me spasi od zime i sivila. A onda sam usnila Zlatibor, da sam se popela na sam vrh planine, da sam hodala ravno šest sati, uz krivine i serpentine, isprevrtala sve zlatiborske džempere i rukotvorine i da sam na kraju nabasala na tačno onakav iz podsvijesti moje lude, tačno te dužine, ni hipi ni fensi, tačno te teksture, mekan a rough, sa tačno takvom kapom i tufnom na kapi što paše, crven poput australijskih korala, crven poput domaćih jabuka, on bijaše, cinober crven, zanosno crven, vrišteći crven, potpuni bunt protiv sivila i magle kasabe, potpuno i savršeno onakav kakav sam tražila, kakvog su oplele babe, peljala sam ga po rukama u vihoru sreće, stavljala ga na lice da provjerim teksturu, omatala ga po rukama...sve dok u ludilu zanosa svog, dok me čeličio dah taj planinski, zdrav, ne prevrnuh šal na suprotnu stranu i ne shvatih da je...iznutra plav..

 

Kako crven da bude plav??? Lijepo, crven i jeste plav, i žut i zelen i ružan i lijep i velik i mal...i kriv i prav. I svaka je želja ništa do slutnja naša pusta da postoje simple rjješenja za stvari koje su improvizacija sušta. I da svaka stvar u sebi suprotnost svoju sadrži i da se svijet ne može strpati u nekolicinu kutija sa etiketom: LAŽI! I da ništa nije ni 'nako ni 'vako, već i ovako i onako i nikako i svakako. I svaka je naša riječ suvišna samo tlapnja, perverzna šuplja naklapanja za stvar koja je praktična i jasna. I da je za svako naše melanholično magnovenje jedna šetnja u prirodi najoptimalnije rješenje!

 

 I kako na kraju željeti onda kad je tako? Lako! Ne željeti nikako! Već samo osluškivati i koristiti ono što je već na svijetu dato. Od opcija već postojećih prosperirati obilato, a želje i snove ostaviti za priče i pjesme, za sfumato i stakato...za pizzikato...za ono što je umjetnost, a ne od prirode same dato. I tako da okončavam stremljenja ova smjela, ja ne mislim da ima pametnijeg posla od samog življenja. I da se pomiriti treba sa svim što se zguralo na ovom malom prostoru između zemlje i neba, što je nekako tu stalo i što bi se zraka nadisalo. I nakon mirenja tog životnog, nakon tog suštinskog kraja, treba shvatiti samo da život počinje tek s onu stranu očaja, u trenutku kad više mistifikacija nema, kad je sve jasno i kad se od življenja i ne traži ništa do da bude efikasno.

 

 Tada bi čovjek napokon u samog sebe stao i zraka se čistog nadisao...prodisao. I shvatio napokon, možda, da vrijeme koje troši u buci i strci za vrijednostima čudnim nije ništa do mrtva težina ispraznog, dosadnog, potrošačkog smožda. Da mu se misli vrte u krugu, kad ostvari želju, on planira drugu, i ne stiže, od suludog vrtloga buke i ispraznih misli...ne stiže...da čuje sebe kako diše...kako misli. I za kraj, jednu bih samo poentu još da dam: Ja nisam pametnija od drugih, niti šta posebno znam. Ja samo slutim, čisto i jasno, da živjeti treba jednostavno i slasno. Da sebi treba pružiti ono što biću treba: tijelu komad hljeba i duši komad neba. Da hraniti treba duh koji stvara i odagnavati od sebe lošinu koja vreba i zaljubljivati se treba, svakodnevno od Triglava pa do Vardara. I shvatiti napokon treba da sreću ne donose stvari, niti propisane norme, da ona nije u obliku riječi ili društvene forme. Ona je naprosto sloboda jedna duha svekolika, šarolika, nesputanost bezvremenska, raznolika. Teško je kročiti sam, i slobodu nositi, znam, ali je nagrada životna onda utoliko istinski veća, što se uz pobjedu slobode duha napokon otkriva sreća...krmeća :-)))

 

 

 

17.11.2008.

Jesenji kvizić-Šizić: Da li još uvijek vjerujete u bajke?

1. Pri spomenu na Snjeguljicu i sedam patuljaka pomislite na:

a) Gang bang

b) Djevicu Mariju i sedam smrtnih grijeha

c) Rodno šovinistički ispad od priče koji stavlja fokus na kapitalističke vrijednosti

e)  Važnost fizičkog izgleda za "dobru" udaju

 

2.  Vaša omiljena bajka je ona u kojoj:

a) Žaba postaje lijepi i bogati kraljević

b) Stabljika graha postaje kapija između svjetova

c) Crnac postaje predsjednik Amerike

d) Zgodna prostitutka biva pokupljena autom od strane moćnog biznismena, te se na kraju za njega i udaje

e) Siromašna, ratom razorena zemlja ulazi u veliki savez i pritom postaje prosperitetna i stabilna, a ne deponija za radioaktivni otpad i trećerazredne prehrambene proizvode

 

3. Najljepše bajke svih vremena su:

a) Sabrane bajke braće Grim

b) Međunarodno pravo i Ženevske konvencije

c) Biblija

d) Kur'an

 e)  Cosmo beauty tips

 

4. Trnoružica je:

a) Neka Hrvatica iz Čapljine koja se zvala Ruža i koja se ubola na trn

b) Lik iz pjesme Prljavog kazališta

c) Dokaz da žene treba da čekaju muškarca koji će ponuditi "ozakonjeni seks"...pa makar čekale i stotinu godina..

d) Kurava

 

5. Vaš omiljeni lik iz bajke je:

a) Medicinska sestra sa velikim poprsjem (načitana)

b) Azra Hadžiahmetović

c) 'Ladan iz osame

d) Britney Spears

e) Troglava aždaja sa rotirajućim poglavarima

 

6.  U ljepotici i zvjeri, ljepotica je napokon "dala" zato što je zvijer bila:

a) .. Emotivno senzibilna, duhovno prefinjena - duša od hajvana

b) ... Zamjenik predsjednika nacionalne stranke 

c)...Zvjerski obdarena

d) ...Puna ko brod

 

7. U djevojčici sa šibicama, djevojčica je:

a)  Šibicar

b) Piroman

c) Žrtva okrutnog i surovog društva koje se bazira na licemjerstvu i materijalnim vrijednostima

d) Poštena žena koja se nije prokurvala na ulici, pa je zato umrla...

 

8. U bajci o postanku, Eva/Hava je nastala:

a) bogatom maštom osoba sumnjive inteligencije i šovinističkih ciljeva

b) Od muškog rebra i zarebrice

c) Od Ada(e)move jabučice

d) Od muškog ega/hega

d) Od zraka (Pupa hava)

 

9. Mala sirena je:

a) Poučna priča koja pokazuje da su žene, usprkos smrtnim bolovima, oduvijek bile spremne hodati na iglama da bi se dočepale situiranog mužijaka.

c) Glavni lik istoimene pornjave

d) Pjesma Selme Bajrami

e)  Kurava kao i Trnoružica, Pepeljuga, Snjeguljica i sve ostale koje su se udale radi para  

 

10. Tri prasića su:

a). Haram priča tobe jarabi, tobe stakfirula...vjerovatno nastala negdje na obroncima Ravne Gore

b).  Prilika za carsko roštiljanje

c). Kapitalistička propaganda koja treba da potakne građane da ulože sav novac u gradnju, iako će im te kuće neki novi rat / vremenska nepogoda/ nacionalizacija opet otpuhati

d) Dokaz da su vukovi najčešće prisutna bajkovita bića, odmah poslije zlih maćeha i djevičanskih snaha.

e) Ćafirska propaganda koja lukavo navodi neodgovorne pojedince na čari duvanja 

 

Kvizić Šizić pripremljen i cenzurisan samo za Vašu razonodu od strane yours truly

 

Hybrid DOO

 

P.S. Za siću seksualno osvještavam žene po kućama!!!

03.11.2008.

Sedam stvari o meni koje ni u snu niste željeli da saznate, ali ste sada mučki primorani!!

1. Kada kakim/serem/kenjam/bombam/kenjuckam/olakšavam se/ serendam/vršim veliku nuždu, uvijek puštam vrelu vodu da teče u kupaonici. Ovo je svojevrstan ritual koji upražnjavam od malena - grije mi čmarni kolutić, koji se na tople poticaje vrpolji i trućucka od dragosti. Najviše na svijetu mrzim hladne hale (po srpski: ladne lale), mada mi poljski toaleti kao i šoranje u prirodi pričinjavaju perverzni užitak...nešto kao slatki greh ;-)

 

2.   U životu me ne mrzi kad me jebu stvari koje volim: kad mi posrne zub na po janjeta jer mi proradi čir, il mi se izmakne treći seks jerbo me potkači kakva gadna infekcija. Jebe me sistem, eto šta me jebe.

 

3. Ponekad, ali samo ponekad potajno priželjkujem da mi jednokratno naraste velika debela crnačka ćuna, da uđem u neku kafanu punu masnih kamiondžija, isučem je na sto uz tresak, mahnem rukama mahalski po zraku stresajući ramenima i ratoborno promrsim: "I..šta ćemo sad...KO je sad faca, ha???HAAAA??? Eto...čisto to even the score, once and for all ;-)

 

4. Najbolje čuvana tajna: Ja nisam Jakovljević, ja sam neki veći izdajnik!!! 

 

5. Tajna iz pubertetskih dana: Jednom sam dala mački da mi liže sisu. To sam uradila pri punoj svijesti. Mačka nije htjela da liže, pa sam na sisu stavila mlijeka i bilo mi je lijepo jerbo je u mačke jezik 'rapav, a sad se kajem...

 

6.  U tajnosti moje seksi-porno pink ultra hip spavaće sobe maštam da me odere od mlohavog k..ca komplet Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, sa sve Parlamentarnom skupštinom (Zastupničkim Domom i Domom naroda), Vijećem Ministara i Ustavnim Sudom. Zamišljam sebe u razderanim crnim halterima, i njihova krezuba usta kako bale na moje igla štikle, dok cajka urla: Mahi, mahi, mahi, mahi, mahiiiiinaaaalno.

 

7. Ja sam potrojena ličnost.

- Ja sam Suada Palavrić

- Ja sam Suada Palavrić

- NE, JA SAM SUADA PALAVRIĆ!!!

20.10.2008.

Zeitgeist, the movie - the spirit of belief!

15.10.2008.

JUGOSLOVENKA U SOFIJI - kako su nas voljeli drugi (post o zaboravljenim identitetima)

14.10.2008.

PATRIOTSKI!

Žive otac crv i sin crv u govnetu.

Nedaleko od govneta, doma crvljivog, našla se jabuka, crvena, umivena i rosna, poput napudrane bebčije guze.

Pita sin crv oca crva: Babo, a što mi živimo ovdje, što ne preselimo u onu sočnu jabuku???

Odgovara umni otac crv: Sine veli, ovo nam je RODNA GRUDA!!!!

 

;-)))


Stariji postovi

Filozofija palanke


Zigeunerweisen, Anne Sophie Mutter

DUH PALANKE
1. DUH PALANKE DUH JE KOLEKTIVIZMA. ISKUSTVO PALANKE U SVOJOJ SUŠTINI JE PLEMENSKO ISKUSTVO.

2. DUH PALANKE JE MITOMANSKI. KROZ MIT, PALANAČKI DUH, ZAČET U NEPISMENOSTI I NJOME VJEČNO OBILJEŽEN, PRENOSI SETOVE PLEMENSKIH STEREOTIPA NA DOLAZEĆE GENERACIJE.

3. DUH PALANKE DUH JE ZATVORENOG, IZOLOVANOG DRUŠTVA KOJE SE NE RAZVIJA. STAGNACIJA JE U OSNOVI PALANAČKOG DUHA. DUH PALANKE SUŠTINSKI JE SUPROTAN FILOZOFIJI RAZVOJA.

4. LIJENOST JE OSNOVNO STANJE I ULTIMATIVNI CILJ PALANAČKOG DUHA.

5. DUH PALANKE OPSTAJE NA PRINCIPU MASOVNOG ISMIJAVANJA SVEGA ONOGA ŠTO SE OD OSNOVNOG PALANAČKOG STEREOTIPA RAZLIKUJE.

6. DUH PALANKE U OSNOVI JE PORNOGRAFSKI I UŽIVA DA SE SLUŽI MASNIM HUMOROM, PREMDA SEKSUALNOST JAVNO OSUĐUJE.

7. DUH PALANKE MANIJAČKI JE EGOCENTRIČAN, A SEBE SMATRA APSOLUTNO NADREĐENIM SVIM OSTALIM EGZISTENCIJALNIM OBLICIMA. U OSNOVI OVE MANIJE ZAPRAVO LEŽI AKUTNI MANJAK SAMOPOUZDANJA I IZVRNUTA SLIKA O SOPSTVENIM SPOSOBNOSTIMA. U SVRHU ODBRANE NAPADNUTOG EGA DUH PALANKE ODOBRAVA I PROMOVIRA AGRESIJU. AGRESIJA JE JEDNO OD PRIMARNIH STANJA PALANAČKOG DUHA.

8. DUH PALANKE OPERIŠE ISKLJUČIVO SA STEREOTIPIMA KOJE CRPI IZ TRADICIONALIZMA. U OKVIRU OVOG DUHA RODNI STEREOTIPI SE SVODE NA PAR OSNOVNIH KARAKTERISTIKA: PROFIL MUŠKARCA PROFIL JE RATNIKA, HRANITELJA, BRANITELJA ŽENSKE I NACIONALNE ČASTI (U PALANAČKOM SVIJETU ŽENA SE IZJEDNAČUJE SA TERITORIJOM), A PROFIL ŽENE JE ISKLJUČIVO PASIVNI I REPRODUKTIVNI. ŽENA JE PREDSTAVNIK MUŠKARČEVE ČASTI, AKO GA IZNEVJERI, ON OVIM ČINOM POSTAJE DEMASKULINIZIRAN, ODNOSNO UČINJEN IMPOTENTNIM.

9. DUH PALANKE BANALAN JE, SENZACIONALISTIČKI I U OSNOVI NIHILISTIČKI.

10. DUH PALANKE UKORIJENJEN JE I SATKAN U KONTEKSTU SIROMAŠTVA I NEIMAŠTINE, ZATO JE PALANČANIN UVIJEK ULTIMATIVNO MATERIJALISTIČKI ORIJENTISAN. SVE DUHOVNE POTREBE ČOVJEKA ZA NJEGA SU NEPOZNATE. IAKO SE POZIVA NA BOGA, PALANČANIN JE U SVOJOJ SRŽI UVIJEK BEZBOŽNIK.



LAŽNIH VJERNIKA
110555

Powered by Blogger.ba